Poziv, Lucija Stupica

Poziv, Lucija Stupica


POZIV


Srećemo se u drhtavom južnom vetru,
u tajanstvenoj pesmi cvrčaka
iza udaljenog pristaništa,
gde morske alge otvaraju mirise
kao žuto-beli cvetovi koji venu
kraj pune čaše na stolu za dvoje.
U ljudima je zima, kažem sebi,
u očima i uvijenom ćutanju.
I kada odlaziš njima, glupavog izraza,
jer se u tebe zaleću stvari,
stvari, koje ne razumeš,
omamljen, otupeo, nem,
shvatiš šta je napuštenost.
Jer su obale, obrasle
gustim ljudskim smehom,
bile prividi, i ti si odlazio ka njima,
ne da bi znao da smanjiš razdaljinu,
koja je razdvajala.
I tako, posumnjaš da možda sanjaš,
a onda si pismo,
pismo, koje pišeš već dugo,
svi naši susreti, dugo,
na raznim stanicama i tokom puta;
menjaš ga, cepaš ili samo ljubiš.
I pismo je još jedna uzbudljiva pustolovina,
san na ružičastom krilu flaminga,
koje se podigne kada s jutrom otvorimo oči,
svako u svojem gradu,
ne bi li smo zapisali nekoliko redova
i potom ih otposlali –
taj poziv na zajedničko putovanje.


Lucija Stupica

(Čelo na suncu, 2001)



Prevod Ane Ristović

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".