Mladobosanac u Engleskoj, Predrag Palavestra

Mladobosanac u Engleskoj, Predrag Palavestra



In Memoriam 

Predrag Palavestra (Sarajevo, 14. juni 1930 - Beograd, 19. avgust, 2014)


Mladobosanac u Engleskoj, Mlada Bosna posle osamdeset godina


Zahvaljujući Britanskom savetu, koji me je pozvao na ovogodišnji Cambridge Summer Seminar on Contemporary British Writer, omogućeno mi je da više slušam nego da govorim. Moja najuža zanimanja okrenuta su prema balkanskim slovenskim književnostima i teoriji moderne kritike, tako da sam veoma srećan što sadašnju kulturnu scenu Balkana mogu sa strane da poredim sa kretanjima u jednoj velikoj književnosti.

U znak zahvalnosti za tu privilegiju, dozvolite da skrenem vašu pažnju na ime i na pisca koji u Britaniji nije naročito poznat, a koji je, došavši u Englesku na početku Prvog svetskog rata, punih četrdeset godina živo delovao u književnim i intelektualnim krugovima Londona i u engleskoj javnosti ostavio čudan i zanimljiv trag. Mada se, strogo uzevši, ne bi mogao smatrati „savremenim britanskim piscem“, jer je umro još 1953. godine, on je bio od retkih književnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije koji je pisao na engleskom jeziku i delovao u britanskoj kulturi. Pre njega to je, koliko mi je poznato, pokušao još samo Marko Antonijus de Dominis (1560–1624), hrvatski biskup iz XVII veka, koji je pisao na latinskom jeziku (De republica ecclesiastica), i Janko Lavrin (1887–1984), slovenački profesor i prevodilac, sa Univerziteta u Notinghamu, koji je, između ostalog, bio u bliskim vezama sa čovekom koga želim da preporučim vašoj pažnji.

Taj književnik se zvao Dimitrije Mitrinović. Rođen je u učiteljskoj porodici 1887. godine u Hercegovini, nedaleko od Mostara, a sahranjen je 1953. godine na East Highgate Cemetery u Londonu. Za života nije objavio knjigu, ali je o njemu, na engleskom i srpskom jeziku, napisano mnoštvo eseja, uspomena, prikaza i studija, čak i jedan roman. Skroman izbor njegovih radova Certainly Future. Selected Writnigs by Dimitrije Mitrinović izašao je 1987. godine u Njujorku (Columbia University Press). Neposredno uoči sadašnjeg rata, njegovi kritički radovi i pesme objavljeni su u Sarajevu na srpskom jeziku u tri knjige Sabranih dela na blizu hiljadu stranica. Veći deo tiraža uništen je u ratnom vihoru, pa je Mitrinović ponovo ostao bez svojih knjiga.

Neke njegove rane tekstove sa srpskog na engleski preveo je, ovde u Kembridžu, profesor Edvard D. Goj, ugledni britanski slavista, dugogodišnji učitelj mnogih kembridžkih stručnjaka za jugoslovenska pitanja, profesora, diplomata, novinara i prevodilaca.

Za vreme boravka u Velikoj Britaniji Mitrinović je bio blizak prijatelj mnogim značajnim ličnostima iz novije engleske istorije. Sarađivao je sa A. R. Oražom, Ezrom Paundom, Edvinom i Vilom Mjurom, dobitnikom Nobelove nagrade Frederikom Sodijem, ser Patrikom Gedisom, generalom Džonom Fulerom, sindikalnim vođom Benom Tiletom, Filipom Mereom, Alenom Votsom, Paulom Selverom, Stivenom Grejemom i mnogim drugim. Izdavao je više revija i časopisa na engleskom jeziku (New Britain, 1932; New Britain Weekly, 1933; New Europe, 1934; The Eleventh Hour, 1935), osnovao prvo britansko Adlerovo društvo za individualnu psihologiju (The Adler Society, 1926), zapaženu Grupu Nova Evropa (The New Europe Group, 1926–1950) i na kraju Zadužbinu Nova Atlantida (The New Atlantis Foundation) iz Ričmonda pored Londona, čiji tragovi još i danas postoje u Dičlingu u Saseksu. Prof. Endru Rigbi napisao je o Mitrinoviću veliku sintetičku studiju, pod čudnim i tačnim naslovom Initiation and Initiative. An Exploration of the Life and Ideas of Dimitrije Mitrinović (New York, Boulder, 1984).

Dimitrije Mitrinović bio je među duhovnim vođama i ideolozima omladinskog pokreta Mlada Bosna, čiji su pripadnici izvršili atentat u Sarajevu 1914. godine. Iako je neko vreme delovao u jugoslovenskim delovima Austro-Ugarske kao tajni agitator ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u prvu zajedničku državu Južnih Slovena, Mitrović je, u stvari, bio književni fantasta, nemiran, pokretljiv i radoznao avangardni pesnik i esejista kome je u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj bilo tesno. Svoju nacionalnu ideju ujedinjenog jugoslovenstva video je simbolično ostvarenu u plastici Ivana Meštrovića, hrvatskog vajara, koji je u svome monumentalnom Vidovdanskom hramu, predstavljenom na Međunarodnoj umetničkoj izložbi u Rimu u Paviljonu Kraljevine Srbije 1911. godine, a takođe i u Albert Holu u Londonu 1915. godine, preneo u skulpturu srpsko junačko predanje i izrazio prigušeni balkanski kult zdravlja, čvrstine, snage i odlučnosti. U tome Meštrovićevom zamahu bilo je mnogo tragova naglašenog titanizma nemačkog Jugendstila, a u dinamici i pokretu vidljivih srodnosti sa kinetičkim kultom italijanskih ranih futurista. Mitrinović je, izvanredno nadaren sposobnošću da spaja nespojivo i da povezuje protivrečnosti — kako to danas čine mladi postmodernisti koji ga ponovo otkrivaju, preko Meštrovića došao do izvora evropske umetničke avangarde. Napisao je pregršt ekspresionističkih pesama u slobodnom stihu i, posle plodnog boravka u Italiji, izradio prvi i jedini program srpskog futurizma (1913) pod naslovom Estetičke kontemplacije ili Odbrana Razgrađenosti. U njemu je izložio neke avangardne ideje koje neverovatno podsećaju na modernu teoriju dekonstrukcije.

Mitrinović se, preko futurizma, u Minhenu povezao sa slikarskom grupom Plavi Jahač (Der blaue Reiter) i sa Erihom Gutkindom, jevrejskim kabalističkim filosofom. U jednom predavanju, u Minhenu, početkom 1914. godine, među prvima je pozdravio pojavu apstraktnog slikarstva Vasilija Kandinskog, s kojim je, po uzoru na avangardni časopis Der Sturm, nameravao da pokrene publikaciju Osnove Budućnosti i da predloži Parlament Nacija, Arijsku Evropu i Savez Evropskih Država. Bio je to početak velike planetarne utopije duhovnog ujedinjenja rasa, crkava, naroda i kultura u novu civilizaciju Svečovečanstva. Bežeći od nemačke policije, koja ga je tražila u vezi sa sarajevskim atentatom, Mitrinović je u leto 1914. godine, bez penija u džepu, brodom preko Lamanša stigao u Englesku i tu ostao punih četrdeset godina, sve do smrti. Kratko vreme bio je ataše u srpskom poslanstvu u Londonu, zatim slobodan pisac i predavač, a već 1920. godine stalni saradnik u vrlo uticajnom intelektualnom nedeljniku The New Age. Ugledni britanski novinar, publicista i kritičar A. R. Oraž bio je oduševljen Mitrinovićevim smelim utopijskim idejama i oštrinom uma, pa mu je poverio da vodi stalnu rubriku World Affairs pod tajanstvenim pseudonimom M. M. Cosmoi. Oraž je u početku sam popravljao englesku sintaksu mladog srpskog pisca, ali je kasnije od toga digao ruke i pustio Mitrinovića da piše sve što hoće. Ljudi koji su ga tada sreli — kao što su Selver, Mere, Mjur i Grejem — opisali su ga kao originalnu i zanimljivu ličnost u intelektualnom krugu Blumsberija, kao čoveka koji je imao dobro oko za lepe žene i čudan smisao da oseća samo velike vremenske tokove.

Otvoren prema pomodnim ezoteričnim učenjima, mistici, ekstrasenzornim pojavama i dubinskoj psihologiji u svome traganju za Svečovekom, Mitrinović je verovao da će novi humanizam premostiti jaz između Ničeovog Natčoveka i Bogočoveka iz ideja ruskih filosofa Solovjeva, Fjodorova, Bulgakova i Berđajeva. Tako je najveći deo svoje snage i vremena utrošio na osnivanje raznih grupa i društava, gde je, kao na privatnim univerzitetima, držao predavanja malom krugu britanskih intelektualaca. Bio je u vezi sa društvenim reformatorima i sindikalnim vođama koji su zahtevali radničku kontrolu u industriji, cehovski socijalizam (guild socialism) i postupne društvene promene. Propovedao je ujedinjenje hrišćanstva, islama, judaizma i budizma, zanimao se za crnu magiju, Gurđijeva i gospođu Blavatski, težeći velikoj sintezi Logosa i Sofije, razuma i prosvetljenja. Već na pojavu nacizma oštro je osudio hitlerizam kao desni oblik modernog totalitarizma kome je, na drugoj strani, stajao boljševizam. Njegova vizija Nove Evrope korenito se razlikovala od nacističkog Novog Poretka (Neue Ordnung) i bila je najbliža onoj vrsti Ujedinjene Evrope i Evropske Unije koja se upravo danas stvara na ruševinama velikih totalitarnih ideologija i imperija XX veka.

Obuzet utopijskom vizijom sutrašnjice koju nije dočekao, i u kojoj njegov narod nema naročite ni vedre izglede, Mitrinović se nije trudio da u engleskom jeziku ostvari čvrsto i celovito književno i filosofsko delo i da postane „britanski pisac“, kakav je nekad bio Džozef Konrad ili kao što su danas Salman Rušdi ili Išiguro Jamakaši. Oni koji su se družili s njim govorili su da je njegov engleski jezik bio bogat, ali tvrd, katkad nejasan i semantički svojeglav, sa probranim rečnikom i jakim stranim izgovorom. U englesku kulturnu istoriju ušao je više kao mislilac, a ne kao stvaralac. Oko sebe je rasipao ideje što ih je hvatao u „vazduhu“ epohe, u najvišim slojevima duhovne atmosfere svoga doba, i prerađivao na jedan neuobičajen, paradoksalan i pomalo proročki način. To mu je ponekad donosilo nezasluženu reputaciju mistagoga, teosofa i spiritiste, mada je u njegovom radu — kada se sagleda u celini — bilo najviše socijalnog pragmatizma, utopijskog panhumanizma i političkog vizionarstva. Kao i neki savremeni futurolozi i globalni stratezi evropske budućnosti, Mitrinović je verovao u jedinstvo Evrope, ali je u nju pokušavao da uvede Balkan i pravoslavlje, posebno istočnomediteransko nasleđe Vizantije i prosvećene oblike multikulturalnosti. Smatrao je da čovečanstvo pokreću tri sile: egzistencijalni nagon za životom; civilizacija koja znači poštovanje drugog i kultura čije su zajedničke moralne norme važnije od volje pojedinaca. Kada se te tri sile spoje i sastave u jednoj tački, u slobodnom, prosvećenom i svesnom Građaninu Sveta — u Svečoveku — onda će na zemlji nastupiti Carstvo Duha, Bratstva i Saradnje, nasuprot istoriji ratova, mržnje, bezumlja i zloupotreba.

Iako nije imao mnogo sledbenika, Dimitrija Mitrinovića niko ozbiljan nije smatrao suludim utopistom, koji kao kakav hipnotički guru predvodi svoju ezoteričnu sektu. Tako su ga videli samo oni koji ga nisu razumeli, jer je delovao izvan uobičajenih merila. Punih četrdeset godina njemu su u Engleskoj verovali mnogi značajni mislioci. U srpskoj književnosti, iz koje je davno izašao, njemu je priznato vodeće mesto u ranoj avangardi, čije je nesumnjivo jedinstvo na početku XX veka zabeleženo kao jedini duhovni trag moderne jugoslovenske civilizacije koja se danas raspada pred vratima Evrope.


CAMBRIDGE SUMMER SEMINAR ON CONTEMPORARY BRITISH WRITER, DOWNING COLLEGE, CAMBRIDGE, 6 -15. JULI 1994.

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".