Jer mlad i lagan, pod granama jabuka,
A kuća radosna, ja sretan ko zelena trava,
Noć nad dolinom zvjezdana,
Dalo mi vrijeme da se penjem
Zlatan u radosti njegova oka,
I čašćen među kolima, princ gradova jabuka
Jednom sam gospodski imao lišće i stablo,
Trag od ječma i cvijeća
Niz svjetlosne rijeke bez vjetra.
Jer mlad i bezbrižan, čuven među sjenicama,
A sretna dvorišta, pjevah jer selo mi dom,
U suncu što je jednom mlado,
Dalo mi vrijeme igru i da budem
Zlatan u milosti njegova toka,
I zelen i zlatan, pastir i lovac, telad
Pjevala uz moj rog, brdske lisice lajale čisto i ledno
A sabath sporo zvonio
U šljunku svetih brzaca.
Cijelog je sunca to ljupko trajalo, sjenokoše
Ko kuća visoke, pjev dimnjaka, zrak,
Igra ljupka, vodena, vatra ko trava zelena,
A noću pod priprostim zvijezdama
U san jahao, sove odnašale selo,
Cijelog sam mjeseca slušao, blažen kraj sjaja, ćukove
Gdje lete s plasnicama, konje
Što sijevaju u mrak.
I budan zatim, a selo od rose bijelo
Ko putnik se vratilo, s pijetlom na ramenu:
Sve je ko Adam i djevica sjalo,
Nebo se opet skupljalo
I sunce zaoblilo u taj isti dan.
Tako je moralo biti nakon rođenja prvog sjaja
Na prvom vrtložnom mjestu, vrući začarani konji
Iz rzavih izlazili staja
Prema poljima hvale.
I čašćen od lisica i fazana, a kuća radosna
Pod novim oblacima, sretan koliko je srca,
A sunce se novo na novo rađa,
Put mi je bezbrižan išao,
Želje mi jurile visokom ko kuća travom,
I nisam se brinuo, igre mi ko nebo plave, da vrijeme
Okreće raspjevano i daje tek jednom takvu jutarnju pjesmu
Prije no djeca zlatna i zelena
Proslijede iz njeg van milosti.
Nisam se brinuo, dani mi bijeli ko janje, da vrijeme
Za sjenu ruke me vodi ambaru lastavica,
U mjesecu što uvijek raste,
Ni da ću jašući u san
Čuti kako s visokim poljanama leti
Probuditi se jer selo iz zemlje bez djece bježi.
No mlad i lagan, u milosti njegova toka,
Dalo mi vrijeme da umirem zelen
Iako pjevah u lancima ko more.
Preveo Nikica Petrak
