 |
| Moody Landscape, Lothar Boris Piltz |
Ljeto 2014.
I
U malo je ljeta stalo ovo grlo
par žutih mrava
koji se igraju na nogama
Tako se veže svaki prostor
svako vrijeme u kojem si boravio
dok ti je kosa opadala
a pijesak punio uši
U porama. r a s c j e p i m a
izmišljen još nedovršen
privikavaš se na neispunjenost
jednostavnost tuge
U kojoj te je kao svojom oslovila
neka tamo mirna voda
I nećeš se više podići
neće te više izvući
U malo je ljeta zavuklo se ovo jutro
tek po koji nabor
umjesto kraste
hljeb na obrazima
Kada bi mogli presjeći život u komade
šta bi sve ostalo na rukama
II
Kosti, a od njih jedna
kojom pišem
Jedna neka naraste prije
nego opustošim ljeto
jedna neka me preraste
neka iz trbuha izraste
sama i zla
prolazi kroz jezik. Prozirna kost
više me ne boli
Prestaje i postaje
ono čega se ne
boji(m)
U ovim prastarim očima
u ovim plitkim tanjirima
na stolovima na pokrivačima
Grlo je otvoreno a ništa ne guta
Grlo boli kad ništa ne guta
Grlo smrdi kad ništa
unutra ne pluta
Sve je to moje nešto
što ničemu neće
sve su to tuđe ruke
namještene na jastucima
Junske kosti u Drinskim
utopljenicima
III
U riblje su kosti srasli prsti
stare slamke dole ispod mosta
Ugašen je grad. Trepte još samo kapci
Koliko je sramno pisati o sreći
na izmaku juna. Na izmaku sna
što više rastem sve dublje t o n e m
u travu se pretvaram. Mulj oslikavam
Ne brojim kamenje
Dovoljan je pad
U riblja usta
siva usta Drinom se ispiraju
Na izmaku juna na obali
trunja
život buja
tijelom hrani se
Preuzeto uz dozvolu autora sa bloga PESSIM
Slika: Moody Landscape, Lothar Boris Piltz
