Hladnog proljeća, 2016.
Ako te neko, ko piše, zavoli, živjećeš vječno. Tako je valjda nekako glasio poznati citat, pročitan negdje, nekad, pa i ne znam ko mu je autor. Al’ to me ne sprječava da baš tebi dajem taj vječni život, ispisan slovima na bjelinama papira.
Sad, dok ovo čitaš, znam da je sve gotovo, da nema nazad, da je kraj. Možda i razumiješ zašto sam tako grčevito željela da budem tvoj neko. Al’ sad je već hladno iako je maj.
Termometar u autu prikazuje -41, hladnije nego ikada. Grlimo se i jasno je oboma da je gotovo. Dogovor je da se sve zaboravi, sve sem nježnih poljubaca i jakih zagrljaja. U tom zaboravljanju ne zaboravi iskrenost one dvije riječi koje ti uporno ćutiš, a rekla sam ti ih toliko puta dobijajući kao odgovor “i ja tebe”.
Opet ti pišem sve suprotno od onoga što bih željela, težim da povrijedim tebe makar malo, iako znam da je nemoguće jer ti nije stalo. Ne marim pritom hoću li sebe povrijediti. Nek’ boli mene, samo da makar malo zaboli tebe
I poput Poovog “Gavrana” ponavljam never more. Jer ništa ne boli kao te dvije riječi. Tako jednostavne, a tako teške.
…sve će proći..
Prošlo je.
Slika: Irene Sheri
Slika: Irene Sheri
