Atelje
Bis za njene potke u vječitom svlaku,
zluradi patuljci zaurlaše holom.
Kratkovidi putnik ide raspoznaku,
obučen divljinom kao svojim bolom.
To je trista stopa tkanine u tubi,
i tek možda noćas na slikarskoj natri
raspuknuti jadac likujući zgubi
ritual Itake skaredan u vatri.
Večeri ko crni irisi batista,
varvaranja Tare prožeta fluidom;
život u njih dunu nanosima kista
gutljaji trenutka zatravljeni zidom.
Naginju se kotve u svjetlosti takta,
odvaljene s rublja kao stalaktiti,
i košulja, tužno pomjeranje lakta,
amfora u kojoj njega neće biti...
Odmjerena
Tako pravilna
U crvenom posthumnom plehu
Mogla bi se ona iśeći na štangle
Ili rombove
Kad bismo je morali śeći
A ne moramo
Je l' da da ne moramo
Nešto nedostaje
U toj maloj noćnoj kuhinji
Možda neka mašina
Kojoj je potreban samo dobar
produžni kabl
Možda nečije mišljenje
Obavezno kaži da se njegov prosede
odlikuje
Nečim što ima zbilja dugačak naziv
Ionako je slušaju samo do pola
Mogla bi nas ona sve nadživjeti
Dok se trudimo da joj zavirimo pod
repove
Odvrnemo slavine
Ispljunemo višak
Mogla bi povjerovati da nešto znači
U jednom od onih beskonačnih
rafova umjetnosti
Nadmenih i pustih
A možda bi se mogla
Jednostavno
Pročitati
Slika P’tits Papiers
