Dvije pjesme, Milica Petričević

Trista pena

I sve svjetlosti
I sve tame prošlosti
Odnosi.
I sav nemir
I svu brigu
I svo uzbuđenje
I sva sjećanja…
Poglede.
Dodire.
Duga milovanja.
Poljupce.
Jedno vječno „posebna si“ koje više nije vječno...
I one zelene, najdivnije, tvoje... koje više nisu tvoje.
Odnosi...
Tebe.
Omiljenu bol.

A opirem joj se!
Jer te... ma znaš. Ona naša.
... svom ovom tvojom dušom.

Želim svoju omiljenu bol nazad!
Svoju tužnu bol.

Znam da će se jednog dana vratiti

ta tužna bol.

Potražiću je.

Napisaću ti pjesmu

Napisaću ti pjesmu,
u našem gradu.
U gradu
žudnje,
načinjenih grijehova
uzbuđenja, 
nemira, 
dvoumljenja, 
posustajanja,
opraštanja.

Napisaću ti pjesmu,
u našem gradu,
u kome smo traćili svoje studentske dane prije nego su pale prve pahulje, koje nisu ni uspjele da se otope na našim dlanovima.
U gradu u kom te više ni ne viđam.
U gradu, u kom se lede nosići,
a ko zna ko ih grije.
I zagrljaji.. Koji se pružaju
ko zna kome.

Napisaću ti pjesmu,
onako, studentski,
zamišljajući sobu koja sada zasigurno hladna nije jer je grije ritam uzdaha i izdaha ko zna čijih.

Napisaću ti pjesmu zamišljajući kako nas, po ko zna koji put, umiva ono naše Sunce. 
A ti si ga zaboravio.

A ja ću ti je napisati.

U gradu... 
Šobićevom... 
Voljenom...

On, kako mi je onda rekao, nije htio da mijenja svijet.
Ni ja ne htjedoh ovaj naš.
A jesam, ipak.

Oprostićeš mi.

Slika On Shore on the Sky by Aerospace