Isus, Branko Bošnjak

Isus, Branko Bošnjak





1U prevodu Svetog Pisma (preveo fra Lj. Rupčić, Sarajevo 1961) Ime Isus zamijenjeno je sa Jozua, da bi se bolje afirmirao Isus evanđelja.

Do početka drugog stoljeća n. ere ime Isus bilo je među Židovima veoma rašireno. No poslije drugog stoljeća to ime je sve rjeđe među Židovima a iščezlo je i iz grčke jezične upotrebe. Legenda o Isusu kao sinu božjem širila se je najprije u kršćanskim općinama. Pobjedom kršćanstva ta legenda postala je obavezna istina. U tekstovima Novog Zavjeta ime Isus upotrebljava se i za neke druge ljude. U Djelima (7,45) govori se o Isusu tj. Navinovom sinu. U tekstu stoji samo Isus. 1 No smisao je jasan. U Hebr. 4,8 opet se govori o tome Isusu. 2 U Lk. 3,29 u izlaganju genealogije evanđeoskog Isusa navodi se među njegovim ostalim precima i jedan koji se zvao Isus.

U izlaganju suđenja Isusu govori se o Barabi koga narod traži da se oslobodi, a Isusa neka sude. Prema tekstu (koji teolozi ispuštaju) ime Barabe je Iesous Barabbas ( ησουο Βαραββασ Mt . 27,16). Nezgodna koincidencija. Razbojnik Isus i božji sin Isus na istom suđenju. Nije li to bio razlog da je Barabi oduzeto pola imena? U Djelima (13,6) govori se o jednom Jevrejinu s Kipra, označenom kao lažnom proroku kome je bilo ime Bariesous ( Βαριησους ). U poslanici Kološanima (4,11) apostol Pavle govori o svojim pomagačima i navodi Isusa zvanog Justos.

Da li se iz samih tekstova može zaključiti na historijsku egzistenciju Isusa ili ne? Neki istraživači misle da se iz samih tekstova može nači potvrda da Isus nije historijsko lice. 3

Prema shvaćanjima teologa naziv Isus Nazarećanin (Iesous ho Nazaraios) treba da istakne konkretnu historijsku ličnost. Primjeri teksta nalazali bi se u Djelima Apostolskim. 4 Da li to može biti mjerodavno? Je li iz toga slijedi da je Isus bio uopće historijsko lice? Teolozi smatraju da je naziv Isus iz Nazareta Galilejskoga i Isus Nazarećanin, nastao da bi se ovog Isusa razlikovalo od drugih ljudi toga imena. 5 No to još nisu dokazi, niti je to mjerodavno, jer kršćanstvo je počelo u heleniziranom dijelu Židova. Potvrdu za to nalazimo u samom nazivu kršćanin, koji se je prvi put pojavio u Antiohiji (Djela 11,26). Da je Isus bio historijsko lice ne bi li se ime kršćanin oblikovalo prije tamo gdje je on hodao i učio, stradao i umro? Kako to da sve te uslove prevlada dijaspora heleniziranih Židova u grčkom gradu Antiohiji te da odatle potekne ime kršćanin.

Židovi su bili helenizirani ne samo u dijaspori nego i u Palestini. Potvrdu za to nalazimo u Djelima Apostolskim. 6

Otpor novoj vjeri bio je veoma jak. To se vidi i po načinu argumentiranja novih misionara. Kad ni čuda nisu imala željeni efekt tražilo se je jačih razloga da bi neznabošci primili novo vjerovanje. U Djelima (14,16 i d.) Pavle kaže da je za vrijeme prošlih generacija Bog pustio pagane (ta ethne) neka idu svojim putovima, ali je i tada o sebi svjedočio »dajući s neba kišu i rodne godine (vremena)«. Ovo božje djelovanje unazad, s kišom i suncem, kako misli apostol Pavle ne može se osporiti, jer točno je da je bilo i kiše i rodnih godina. Argument s kišom činio mu se prihvatljivijim nego dogma o uskrsnuću.

Genealogija Isusovih predaka nalazi se u evanđeljima Mateja (gl. 1) i Luke (gl. 3). Ta dva izvora jedan drugom veoma protivrječe. Prema Luci Isus ima 75 predaka i Boga kao 76-og; a u Mateju samo 3 X 14 = 42 (tj. od Abrahama do Davida 14 koljena, od Davida do seobe Babilonske 14, i od seobe do Krista 14). Luka pocinje od Josipa i ide do Boga. Loza od 75 članova do Boga nije baš velika. Pisac je zamislio Boga prvim ocem, ali ne baš tako starim s obzirom da se radi o vječnosti. Kršćanski pisci nigdje nisu rekli zašto Bog nije imao kćer. Zažto baš sin? Na pr. u grčkoj mitologiji Zeus je sa smrtnim ženama imao i kćeri i sinove. Zašto je kršćanski Bog trebao smrtnu ženu da bi mu se rodilo dijete?

Prema Mateju Isusova genealogija počinje od Abrahama i Davida i dolazi do Josipa. Ovdje je Bog izostavljen kao direktni učesnik. Izgleda da je Luka htio osigurati veću vjerodostojnost cijelom registru time što je u redoslijed stavio i samoga Boga. U sastavljanju Isusovih prethodnika put od Josipa i Marije do Boga, ili obratno od Abrahama do Davida i Josipa sadrži mit o početku, toku i završetku ljudi i svijeta. Protivrječnost sistematizacije je u božjem angažiranju s Marijom. Imanentnim slijedom sve bi bilo kao Plotinova emanacija. Jedno se izvodi iz drugoga, ali tako, da ono što je najviše ima direktnu vezu samo s onim što je prvo do njega. Ovdje je to pobrkano. Odnos Bog — Marija zaobilazi nužnost prethodne linije predaka i neposredno stvara nešto što je potpuno neovisno od prijašnjih generacija. Onda je potpuno svejedno da li ih je bilo 70, 100 i slično kad oni ništa ne utječu na daljnji tok. Time mit sebe ukida, jer protivrječi svome slijedu i sadržaju.

Za pisce evanđelja i teologe cjelokupna Isusova genealogija nema zavidan položaj, kad se tu ukljuci i Isusova rodbina. Gdje je mjesto toj rodbini? Kome ona pripada i odakle je potekla? Ostanimo za čas na tekstu i pogledajmo što o tome nalazimo u Novom Zavjetu? Da vidimo najprije Isusovu braću. Bilo ih je četiri. Prema Mt. 13,55 i Mk. 6,3 njihova su imena: Jakob, Josip, Simon i Juda. Tu se spominju i njegove sestre. A svima je mati bila Marija i to ista Marija koja je rodila i Isusa. Recimo, braća i sestre po materi, dakle nesumnjivo krvno srodstvo. A dalje slijedi Marijina rodbina i njena djeca. Isusa se ne može izuzeti iz ove rodbine (po materinoj lozi). To znači da time i drugi postaju sudionici genealogije (makar po materi) do Boga. Time slijed ide u širinu i gubi značenje koje je trebalo da ima. Isus prestaje biti apsolutna karika do Boga. U tome mu smetaju braća i sestre, jer svi imaju istu mater. Veza sa rodbinom definitivno je ukinula Isusov primat, kako su to htjeli prikazati sastavljači genealogije.

Kako je izgledao Isus kao sin božji? Da li je bio lijep ili ružan? Šta se o tome misli? Da li je Isus ispunjavao ideal ljepote i harmonije? Kao božji sin morao bi to postići i realizirati u svojoj ličnosti.

Za svakog vjernika izvan sumnje je da je Isus bio veoma lijep čovjek. Već u doba crkvenog oca Augustina Isusov lik je oličenje idealne ljepote. Prikazivan je s lijepom dugom kovrčavom kosom, pravilnim crtama lica i njegovanom bradom. Tako je zadovoljena kršćanska želja. No prije Augustina neki crkveni oci nisu toliko idealizirali božjeg sina. Na pr. Klement i Origen pisali su da je Isus bio veoma ružan čovjek. Odakle su to mogli saznati? U Starom Zavjetu nalazi se opis i patnje mučenika koji umire za grijehe drugih. U sadržajnom pogledu tu je u biti opis patnje, koju kasnije navode evanđelisti i za Isusa. To pokazuje da su kršćanski pisci preuzeli već gotov literarni sastav o mučenju i stradanju iskupitelja. Budući da u tom tekstu stoji da je taj mučenik bio veoma ružan, Klement i Origen su zaključili, ako se sadržaj preuzima za Isusa, onda se i opis lica (iako nezgodan) mora prenijeti na sina božjega. 7

Lik božjeg sina mora biti problem za one koji misle da je Isus ne samo povijesno lice nego i božji sin. Budući da u tekstovima nema ništa pouzdano moralo se je maštanjem nadomjestiti tako potreban dokumentarni sadržaj. Isus nije smio biti premalen a niti previsok. Niti premršav niti predebeo. Trebalo je ići na sredinu i simetriju. Smiren pogled je bolji nego divlji pogled. Zamišljenost više odgovara proroku i Mesiji svijeta nego komičnost. Unutrašnja mirnoća bolja je nego čuvstvena požuda. Šutnja potencira smirenost duha. Tako su vjernici oblikovali lik svoga spasitelja. Estetski i umjetnički taj lik doveden je na ideal ljepote a realna ostvarenja toga mogla su se naći u grčkoj umjetnosti. 8

Idealiziranjem Isusovog lika dogodio se paradoks. Prema Mojsiju Bog je stvorio čovjeka po svome obličju. Ljudi se po svome obliku veoma razlikuju. Ako su ljudi stvoreni po božjem obliku onda bi Bog morao u sebi sadržavati sve oblike ne samo ove koji sada postoje, nego i one moguće koji će se kasnije pojaviti. Bog bi morao biti suma svega što jest i što nije. Kako bi onda izgledao Bog? Kakav bi to oblik bio? Nezamišljiva fizionomija. Bog bi bio suma apsurda u estetskom smislu, tj. negacija svakog oblika kao posebnosti i simetrije.

Idealiziranjem Isusovog lika uklanja se postojeća raznolikost i mogućnost forme, jer se i Boga zamišlja kao apsolutnu ljepotu. To je protivrječno, jer tih oblika ima koliko ima ljudi, pa se o jednom uopće ne može govoriti.

Istaknuti kritičar kršćanstva Arthur Drews dokazivao je opširno svoju tezu da se pojam Isus i sadržaj kršćanstva mogu objasniti jedino u okviru astralnog shvaćanja. 9Sunce, mjesec, zvijezde i nebo u mnogim religijama imaju svoje posebno mjesto, utjecaj i značenje. I kršćanstvo nosi u sebi te utjecaje. Stoga u principu Drews ne prihvaća historijskog Isusa. Cijeli sadržaj legendi o Isusu mogu se podijeliti na dva bitna dijela: 1. Predkršćanski kult Isusa i 2. Kršćanski kult Isusa. Kršćanski kult dijeli se na tri odvojena područja: Pavlov Isus, Isus sinoptičara i Ivanov Isus.

U predkršćanskom kultu Isusa, obožava se sunce kao plodnost. Isus je kao i Marduk, Mitra i drugi bogovi Bog spasilac. 10 Umiranje i oživljavanje prirode prenijeto je na kult Boga koji trpi, umire i oživljuje. To je poznato svim azijskim religijama. Dan uskrsnuća nije svagdje jednak. Oziris je uskrsnuo treći dan, a Attis četvrti. 11 U grčkom mitu trpe Prometej i Dionis-Zagrej. Kod Perzijanaca pati Mitra.

Drews misli da je Josua (Isus) bilo ime različitih židovskih sekti koje su očekivale Mesiju. Kasnija oznaka Nazarećanin izmišljena je, jer nijedna sekta nije se zvala po imenu mjesta svog osnivača. Kršćanski Isus dobiven je raznim falsifikatima. Drews kaže, da je kršćanstvo judaizirani i oduhovljeni kult Adonisa . S tim u vezi dokazuje da kršćanstvo nije nastalo u Jerusalemu, nego u Antiohiji, gdje je bio glavni kult boga Dionisa.

Elementi astralnog shvaćanja u kršćanstvu su očiti . Takvi utjecaji pokazuju težnju za otkrićem čovjekova mjesta u kosmosu. Drews je u prilog svoje teze naveo mnogo komparativnog materijala. Tim je još jedanput pokazao, da kršćanstvo ne može za sebe tražiti posebno mjesto izvan tadašnjeg religioznog zbivanja. No Drewsov zaključak mora se izmijeniti. Ne mogu se astralno objašnjavati sve religiozne pojave. Povijesni odnosi i utjecaji imaju svoje i sadržaje i forme. Stoga religija ne može biti samo odraz neba. Astralni dio je u manjem ili većem opsegu element svake stare religije, ali ne i cjelina. Na toj razlici treba korigirati Drewsa. 12


b) Isus kao Hristos

Misao o pomazaniku svojstvena je Starom Zavjetu. Odatle je preuzeta i prenijeta u Novi Zavjet na Isusa. Pomazanik je božji izabranik, koji se odlučuje i posvećuje za službu božju. On je tumač božje volje običnim ljudima. Svi su obavezni da slušaju riječi pomazanika i da ga osobito cijene, jer on saopćava ono sto drugi neznaju i ne mogu. Pomazanik se nalazi u izuzetno važnom položaju. Razumije sto ljudi rade i zna kako da usmjeri njihov životni put prema božjoj volji. Pogledajmo najprije neke primjere o tome u Starom Zavjetu. U 1 Sam. 2,10 pise da će Bog uzvisiti rog pomazaniku svojemu (usp. Ps. 132,17), a u 2,35 govori se o svećeniku koji će ići stalno ispred pomazanika. 13U 2 Sam. 1,14 David kžnjava čovjeka koji je ubio pomazanika (Saula). U 2 Sam. 19,21 pita se neće li poginuti onaj koji je psovao pomazanika. U 22,51 označuje se David kao božji pomazanik. 14

Starozavjetni pojam pomazanika nalazi se i u Novom Zavjetu. Na pr. u Djelima (10,38) kaže se da je Bog pomazao (ehrisen) Isusa iz Nazareta Duhom Svetim. Isto se saopćava u Lk. 4,18 i Hebr. 1,9. U Djelima (4,27) govori se o Isusu kao svetom sinu kojega je Bog pomazao. U 2 Kor. 1,21 piše, da su pomazani oni koji su u Kristu.

Prema tekstovima Novog Zavjeta Isus hoće biti pomazanik ili Mesija. On treba da razriješi ljude od grijeha. U Mt. 16,16 Petar govori Isusu da je on hristos 15, tj. sin Boga živoga. Na saslusavanju sudija traži od Isusa da odgovori da li je on Hristos (Mt. 26,23) sln božji. U Mk. 12,35 Isus govori da je krivo shvaćanje da bi on kao Hristos bio sin Davidov, jer je on viši od Davida. 16

Stoga se oznaka hristosa nalazi uz Isusa kao sastavni dio imena. 17 U Mt. 1,16 stoji: A Jakob rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa prozvanog Hristos (ho legomenos hristos). 18 No hristos se pojavljuje u tekstovima Novog Zavjeta i kao vlastito ime. 19Dakle, pojmovi: Mesija, Hristos, pomazanik znače jedno te isto. (Grč. Messias, hebr. m â shiach, aram. mĕshîchâ = hristos, tj. pomazani). U Starom Zavjetu Mesija je oznaka pomazanih kraljeva, visokih svećenika i patrijarha. U kasnijem židovstvu mesijanska ideja svodi se na očekivanje zemaljskog kralja. Takvih mjesta koja to obećaju ima dosta. 20 Za vrijeme rimske uprave te ideje bile su veoma aktuelne. Carstvo zemaljsko tj. država Izraela očekivala se je kao zbiljski događaj, i ta država treba da zavlada svim narodima. 21 Stoga se u Apokalipsi tj. u predkršćanskom kultu Isusa nalazi naziv Mesija tj. hristos koji će vječno carevati 22, što je ovdje sinonim potpune pobjede.

U Novom Zavjetu dokazuje se da je taj očekivani Mesija Isus koga Hebreji ne primaju (Djela 2,36). Da bi tu tezu branili pisci Novog Zavjeta pripisali su Isusu i moć prorokovanja, jer je to bila oznaka Mesije. 23

Pisci Novog Zavjeta u diskusiji sa Hebrejima isticali su da je Isus kao Mesija nešto mnogo više nego što su Hebreji mislili pod pojmom Mesija (Mk. 14,61 i d.). Ovaj Mesija će otići na nebo i sjest će s desne strane Boga oca. Zaista većeg razočaranja Hebreji nisu mogli očekivati. Namjesto zemaljskog spasa obećaje se Mesija koji će se vratiti na oblaku (Lk. 21,27). 24 Dakle na kraju kao opća nada ostaje Mesija na oblaku. Time je jasno završena nerealna zamisao o zemaljskim promjenama i velikoj svjetskoj državi. Eshatologija je nadjačala povijest. Religiozna ideja postala je jedino važeća.

Oblak kao Isusovo prevozno sredstvo sastavni je dio mitologije prirode. Nebo je zamišljeno kao božje prebivalište. Bog je svjetlost i u svjetlosti. 25 Stoga je i nebo i oblak sastavni dio te svjetlosti. Put prema svjetlosti shvaćen je kao put na oblaku. Na nebu se oblaci kreću, približuju i udaljuju, postaju veći i manji. Taj realni odnos u atmosferi bio je dovoljan religioznoj mašti da tim putem traži vezu između neba i zemlje. Oblak kao sjedište Mesije ostatak je astralnog shvaćanja uopće.

U premještanju Mesije u oblak izražen je opći poraz povijesnosti za tadašnji svijet koji je prihvatio kršćanstvo. Pri tome se nije mislilo niti se je znalo ono što je u filozofiji bilo već poznato, tj. da duhu ne treba prevozno sredstvo. Ako je Isus Bog ne treba ga ništa nositi. Zaboravivši to, kršćani su stavili duh na oblak i nadaju se da će ipak Mesija tako doći.

Problem Mesije ima svoje povijesno razdoblje i okvire. Kad realni život ne sadrži mogućnosti za promjenu, a promjena je potrebna tada religiozna ideja može postati nada koju podržavaju mnogi, koji su željeli da se ta namjera ostvari. Tako religija može zamijeniti politiku. O tom društveno-političkom sadržaju mesijanstva pisao je opširno K. Kautsky . 26U svojoj raspravi Kautsky razlikuje dva pojma Mesije: 1. socijalni i 2. nacionalni Mesija. On s pravom kaže da je granicu hebrejstva mogao prijeći samo socijalni Mesija, a nikako hebrejski nacionalni iskupitelj, koji je trebao da zasnuje hebrejsko kraljevstvo. Samo je socijalni Mesija mogao preživjeti katastrofu hebrejske države poslije razorenja Jerusalema. Nakon nestanka Jerusalema kao centra hebrejstva bili su uništeni i borbeni predstavnici mesijanizma. Tada je među Hebrejima došlo do promjene koja se vidi u želji za čekanjem i nadom.

Prvobitne kršćanske općine koje su bile zasnovane na principu potrošačkog komunizma, nisu mogle princip jednakosti sprovesti u tadašnjem društvu. Ropstvo je i dalje ostalo priznatom institucijom. Štaviše, kršćanstvo, kao što piše Kautsky, podiglo je bezvoljnu poslušnost roba na moralnu obavezu, koju treba radosno ispunjavati. O tome ima dosta tekstova. Etika je bila i ostala u zavisnosti od načina proizvodnje.

Kršćanski komunizam bio je zamijenjen kršćanskom općinom, koja je bila prilagođena svim staležima. U toj promjeni Kautsky vidi poraz progresivnih nosilaca tadašnjeg proletarijata. 27

U svojoj studiji Kautsky je kršćanstvo shvatio uglavnom kao izvor socijalno-političkih problema tog vremena. Ne može se neka religija izraziti samo sociologiziranjem. Nije religija samo jedna od mogućih formi društvenog i političkog zbivanja. Religija u težnji da riješi eshatološka pitanja (u apsolutnom smislu) mora ići izvan detalja historije i politike. Time ona nužno postaje dogmatika. Religija bez eshatologije nije uopće religija. A čim je religija, ona hoće da dođe do kraja ljudskog htijenja, obećavajući besmrtnost i blaženstvo. Stoga se ne može apstrahirati od tog dijela religioznog sadržaja, koji tretira i probleme metafizike (jasno na način teologije).


c) Falsifikati o historijskom postojanju Isusa

Prema kršćanskoj dogmatici Isus je sin božji. Bog je poslao svoga sina u obliku čovjeka na zemlju da spasi ljude, koji su svi bez razlike grešni. Isus ima dvije prirode: božansku i ljudsku. Kao takav on je ipak jedan. Po božanskoj prirodi Isus ne bi morao imati ovozemaljsku egzistenciju. Ali po ljudskoj to je neophodno. Bez toga cijeli mit o spasenju ne bi imao svoju realnu, odnosno povijesnu osnovu. Stoga je dogma prihvatila dvojaku prirodu spasitelja.

Isus je došao na zemlju. To je prvo saopćenje. On treba da sve izdrži što je unaprijed javljeno. I to je učinjeno. Umro je i uskrsnuo. Time dogma završava.

Ipak problem nije tako jednostavan. Gdje je potvrđeno da je Isus historijsko lice? Tko to saopćava, i s kojom namjerom? Zašto o Isusovom dolasku na zemlju nisu pisali filozofi? Kako je božji sin živio? Šta je on radio do tridesete godine? Šta je učio i gdje je završio školu. Kako se dogodilo, da to gotovo nitko i ne zna. Božji sin živi 30 godina među ljudima, govori tko je i šta je, a ljude uopće ne interesira takvo saopćavanje.

Kršćanskim piscima bilo je potrebno da dokazuju historijsku egzistenciju Isusa. Objava nije bila dovoljna za one koji nisu vjerovali. Kad je postalo jasno da bez svjetovne dokumentacije nije lako govoriti o historijskom Isusu, kršćani su se pobrinuli da se takvi tekstovi pripreme i unesu u djela koja su bila poznata.

Ovdje ćemo opširnije navesti problem teksta iz Tacita i Plinija Mlađeg, a tekst Josipa Flavija nije potrebno komentirati, jer je opće primljeno da je to kršćanska interpolacija (naročito XVIII. 63.).

U Tacitovim (oko 55. do 120. n. ere) Analima u XV. 44. govori se o Kristu i kršćanima. To mjesto kršćani uzimaju kao nepobitni dokaz da je Isus historijsko lice. Dakle, rimski historičar zabilježio je u svom tekstu događaj koji kršćani smatraju realnim i povijesnim. Da bismo taj tekst bolje shvatili, potrebno je ukratko saopćiti i neke pojedinosti koje se nalaze prije teksta o Kristu i kršćanima. Odatle će se vidjeti u kojem sadržajnom odnosu stoji tekst o kršćamima.

Opisujući događaje iz 64. god. Tacit najprije govori da Neron nastupa u Napulju kao svirač na gitari i često posjećuje gladijatorske igre. Prije je Neron nastupao samo u svom dvoru. Ali tu mu je bila premalena publika. Ipak nije se usudio da nastupi u Rimu, pa je za početak izabrao grčki grad Napulj. Neron se vraća u Rim, gdje živi veoma raskošno. Sve je njemu podređeno.

Zatim Tacit opisuje požar Rima. Taj požar Tacit naziva nesrećom. On kaže da se ne zna da li je požar nastao slucajno ili uslijed zlobe rimskih prvaka, jer oboje pisci saopćavaju. Požar je počeo u dijelu cirkusa i brzo se je raširio. Tacit piše da je bilo ljudi koji su namjerno požar širili i palili susjedne kuće. Zatim dalje saopćava da su ti ljudi vikali da znaju od koga su primili naređenje, te zaključuje na dvije mogućnosti: ili su to radili da bi mogli nesmetano pljačkati, ili su ipak izvršavali nečiju zapovijest (c. 38). Za vrijeme požara Neron je bio u Antiumu i nije se vraćao u Rim sve dok se vatra nije približila njegovoj kući. Neron je omogućio da se narod smjesti na Marsovom polju. U tu svrhu otvorio je i svoj park. Naredio je da se na brzinu naprave kuće za prihvaćanje nastradalih. Hrana se dovozila iz Ostije i susjednih municipija. Neron je zapovijedio da se smanji cijena žitu. Iako je to bilo popularno što je za narod učinio, ipak Neron nije postigao svoj željeni cilj. Naime, pronio se je glas da je on za vrijeme požara došao na pozornicu u svojoj kući i pjevao o propasti Troje, uspoređujući tu nesreću sa prijašnjim događajima.

Nakon požara izgrađivao se je novi Rim. Ulice su bile veoma široke a kuće su zidane od kamena. U predvorjima su morali biti uređaji za gašenje vatre. No mnogi su govorili da je raniji grad sa uzanim ulicama i visokim zgradama bio pogodniji, jer su se mogli lakše zaštititi od sunca i velikih vrućina. Velika dvorišta i široke ulice nisu pružali takav zaklon. Mnogi, nezadovoljni tim promjenama u zidanju zgrada počeli su javno govoriti da je Neron namjerno zapalio Rim. Da bi prekinuo s tim glasinama Neron je za požar grada okrivio: one koje su mrzili zbog sramotnih djela, a koje je narod zvao kršćanima. Dalje se u tekstu kaže: Kristus od kojeg je to ime poteklo, bio je pogubljen za vrijeme Tiberija od prokuratora Pontia Pilata. To opasno sujevjerje koje je za kratko vrijeme bilo spriječeno, proširilo se je ne samo u Judeji koja je bila postojbina tog zla, nego i u Rimu, gdje su se stjecale razne opačine. Prema tom tekstu Tacit bi bio prvi rimski pisac koji govori o krićanima. No da li je to autentično? Opisujući požar Tacit pretpostavlja dvije mogućnosti: ili je slučajno nastao požar, ili su ga pripremili neki politički prvaci. U daljnjem obrazlaganju govori i o onima koji su širili požar. No opet ne može sigurno reći, zbog čega je to bilo, da li samo zbog pljačke, ili je ipak bilo naređeno. Poslije izgradnje Rima trebalo je osporiti glasine o namjernom paljenju i tako se došlo na kršćane.

No kako se može objasniti to da se o kršćanima tako malo reklo? Tacit u svojim tekstovima opisuje veoma opširno mnoge nevažne događaje (na pr. kako se je srušio cirkus, da je umrla jedna Vestalka a zamijenila ju je druga, opisuje kako se prevozilo žito, kako je nabavljan građevinski materijal i slično). A o kršćanstvu kao pokretu nekoliko redi. Izgleda da je najvažnije bilo da se saopći kako je Pontije Pilat osudio Krista. Ako se tako ukratko formulira taj događaj, onda se pretpostavlja da se to sve opširno zna. Zna se i tko je Krist i šta uči. A o tome nigdje ni riječi prije toga u rimskim tekstovima. Kako baš da ta prva tvrdnja bude samo saopćenje o Kristu i Pontiju Pilatu. Dakle, ono što je prihvatilo kanonizirano kršćanstvo nalazi se i kod Tacita (!).

Da je to kasnija interpolacija vidi se i po tumačenju naziva kršćani. Prema Djelima (11,26) koja prikazuju život apostola koncem prvog stoljeća, 28 ime kršćanin prvi put se javlja u Antiohiji. Dakle to ime nikako nije samo po sebi jasno, svagdje prošireno i potpuno prihvaćeno.

Kako da se objasni, da Tacit ni prije ni poslije tog teksta ne govori ništa o kršćanima? Zašto se o Kristu nije govorilo u tekstu gdje se opisuju ti događaji tj. vrijeme Tiberija. Tim prije što se saopćava da je osuđen na smrt »za vrijeme imperatora Tiberija« (imperitante Tiberio).

Ima još jedno pitanje. Odakle Tacit zna da se kršćanstvo pojavilo u Judeji? On uopće ne navodi izvor za taj sadržaj, a Tacit nastoji da bude uvjerljiv i događaje detaljno obrazlaže. To iznenađuje tim prije što se tu radi o promjeni koja nije baš bila tako uobičajena.

Kako da se objasni da Tacit poslije saopćenja o kršćanima nastavlja da priča o utjerivanju poreza u Italiji i provincijama, a zatim opširno piše da je ugrožen Senekin život? Da li je važnije opisivati čime se Seneka hrani od događaja o Kristu i svemu što je s tim u vezi? Zašto Tacit dalje priča o buri i potapanju mnogih brodova, zatim o gladijatorima, a o kršcanima i Kristu ništa? Izgleda da je potpuno zaboravio kršćane. Tacit je mogao njihovo postojanje iskoristiti kao objašnjenje i za druge razne nesreće i nezgode, tim prije što je tako postupljeno u traženju krivaca za požar u gradu. No Tacit to ne čini. Kršćani kao da i ne postoje. U njegovim tekstovima predznaci raznih nesreća jesu sasvim druge vrste, na pr. česti gromovi. Osim toga posebno se opisuje da je pao jedan komet. Na osnovu takvih događaja pripremana su razna proročka tumačenja a i Neronovi planovi osvete. Time završava opis. 64. godine.

Zaključak je očit. Tekst u XV. 44. gdje se govori o Kristu, kršćanima i Pontiju Pilatu nikako nije Tacitova tema niti problem njegovih Anala. To je kršćanska interpolacija.

Tekst Plinija Mlađeg (Gaius Plinius Caecilius Secundus 62-113. n. ere). Plinijevo pismo iz Bitinije caru Trajanu o kršćanima (X. 96.) ima apologetski karakter i očit je falsifikat. Prema tom tekstu Plinije kao namjesnik u Bitiniji iznenađen je masovnom pojavom kršćanstva. Bitinija graniči s Galatijom i Pontusom. Apostol Pavle piše poslanicu Galaćanima, ali on o Bitiniji ništa ne saopćava. Nema poslanice u kojoj bi se isticao kršćanski pokret u Bitiniji, a eto Plinije kao protivnik kršćana o tome piše čak i caru, u nedoumici šta da počne. Iz tog pisma vidi se da Plinije ne zna da li treba razlikovati u postupku protiv kršćana fizički slabe ljude od jakih, zatim da li treba uvažiti ako se netko pokaje i slično. Dalje, namjesnik ne zna ni to, da li nekog treba kazniti makar samo zbog imena kršćanin ili samo zločine koji su u vezi s tim imenom? Poslije tih pitanja slijedi neobičan obrat. Plinije saopćava caru da je protiv kršćana vodio energičnu istragu, i da su osude bile veoma stroge.

Zahtijevao je da kršćani prinose žrtve pred carevim kipom i da hule na Krista. Zatim Plinije referira što kršćani o sebi kažu. Oni su se u određene dane skupljali i pjevali himne Kristu, smatrajući ga bogom. Kršćani su se zaklinjali da neće krasti, bit će vjerni u braku, i neće iznevjeriti obećanja. Nakon toga piše dalje Plinije, oni su se razilazili s tim da se opet okupe za zajedničkim stolom, no ipak umjereno i nedužno (innoxium). »Sa svim tim oni su prekinuli poslije moje naredbe kojom sam ja, prema tvome uputstvu, zabranio bilo kakva tajna udruženja« (quod ipsum facere desisse post edictum meum, quo secundum mandata tua hetaerias esse vetueram). Poslije ove pohvale kršćana Plinije kaže da je strogo saslušavao ljude koji su prisustvovali tom kultu. Prema Pliniju taj kult je naopako i pretjerano praznovjerje (Nihil aliud inveni quam superstitionem pravam, inmodicam). To praznovjerje (superstitio) širi se veoma brzo u gradovima i po selima. No uslijed poduzetih mjera stanje se popravlja. Ponovno se kupuju žrtvene životinje i posjećuju stari hramovi.

Iz cijelog pisma proizlazi dvoje. Prvo, Plinije se obraća caru, jer ne zna kako da postupa s kršćanima koji su velika opasnost, i drugo, hvali ih, te kaže da se stanje vidno popravlja. Šta se može ljepše reći od toga da su njihovi skupovi umjereni i nedužni?

U odgovoru car Trajan (Plinije X.97) piše da se slaže sa mjerama koje je Plinije poduzeo. Ako se optuženi odrekne svoje vjere i izvrši stare obrede treba ga pomilovati. Na kraju car upućuje Plinija da ne uzima u obzir anonimne prijave, jer bi to bilo veoma loš primjer, a protivi se i našem vremenu (Sine auctore vero propositi libelli in nullo crimine locum habere debent. Nam et pessimi exempli nec nostri saeculi est).

Plinije je napisao blizu 100 pisama kao namjesnik Bitinije. No on prije ovog pisma nigdje ne najavljuje niti spominje kršćane kao problem. I eto, odjednom su tu kao veliki pokret, koji se širi po svim naseljima. Očito je, da pismo ima apologetsku namjeru i potječe od kršćanskog autora.

Sovjetski akademik R. J. Viper 29 piše da se interpolacija teksta može vidjeti i u opisu Plinijevog držanja prema heterijama (tajna udruženja). Prema tekstu proizlazi, da Plinije ne zna kako da postupa prema takvim udruženjima. S tim u vezi Viper piše: »Izricati takve sudove o heterijama i o putevima borbe s njima mogao je samo autor koji je bio udaljen od Trajanove epohe i koji nije imao jasne predstave o administrativnom uređenju Trajanovog vremena....« (str. 195—96). »Vijest o progonu kršćana kao heterije razilazi se s mišljenjem o heterijama i sa odnosom vlade prema njima u drugim Plinijevim pismima Trajanu.«

Trajan je zabranio osnivanje vatrogasne stanice u Nikomediji zato što su slična udruženja (factiones) unijela već mnogo nemira u provincije i što su često postajala heterije. 30

Upozorio bih da se iz pisma koja govore o potrebi da se osnuje vatrogasna stanica može vidjeti protivrječnost u tekstu X.96. na osnovu nekih termina. Kad Plinije piše o osnivanju vatrogasnog udruženja, onda on upotrebljava ime: collegia (collegium fabrorum). U Rimu su bila udruženja (collegia) zanatlija od vremena Nume. Zanatlije su se sastajali u takvim svojim udruženjima. Imali su čak i posebne svoje običaje. Iz takvih udruženja često su izbijali neredi i nepoželjni zahtjevi. Stoga su ta udruženja bila zabranjena 68. prije n. ere, a opet dozvoljena 58. prije n. ere. 31

U odgovoru na Plinijevo pismo Trajan upotrebljava najprije termin: factio — što bi značilo zajednica i kaže da bez obzira kakvo će ime dati tom udruženju (sada je upotrebljen naziv: sodalitas) brzo će ona postati heterije, tj. tajna udruženja.

Poslije ovoga veoma je čudno kad u X.96. Plinije navodno piše Trajanu i obavještava ga o kšćanima, koji se kao čvrsta organizacija potajno sastaju i pita što bi radio. Plinije je smatrao mogućim da se osnuje collegium (na pr. vatrogasaca). Ali čim to nije collegium, onda on točno zna da je to potpuno zabranjeno. Stoga je neuvjerljivo da on ne bi znao šta bi počeo i da li bi takav pokret gonio. Očito je, da je takvo pisanje kasnija interpolacija s apologetskom tendencijom.

Flavijev tekst . Josip Flavije (Flavius, 37. n. ere u Jernsalemu, umro 97?) bio je porijeklom iz istaknute židovske porodice. On je pored ostalog napisao i Židovsku Arheologiju (tj. ranu povijest) u kojoj se govori i o Kristu . To su mjesta XVIII.63 i XX.2OO. U svojim knjigama Flavije opisuje događaje od stvaranja svijeta (po uzoru na Mojsija) pa do Nerona.

U tekstu XVin.63—64 on piše: »U to vrijeme (tj. poslije hebrejskog poraza) pojavio se je Isus, mudar čovjek, ako ga uopće treba zvati čovjekom. On je vršio mnoga nevjerojatna djela, on je bio učitelj ljudi, koji su sa zadovoljstvom prihvatili istinu. Mnoge Hebreje i mnoge Grke pridobio je za sebe. On je bio Krist (Hristos).« U c. 64. govori se o Isusovom stradanju. Naši prvaci tj. Hebreji prokazali su ga i Pilat ga je razapeo. No to nije odvratilo tj. pokolebalo one koji su ga voljeli. Njima se je on javio treći dan opet živ. O tome kao i o mnogim drugim čudnim stvarima svjedoče božanski proroci. Oni koji su po njemu dobili svoje ime i sada postoje.

Danas je u literaturi izvan sumnje da taj tekst nije Flavijev. U tome se slažu i oni teolozi koji kritički misle.

Cijeli tekst formuliran je u smislu kršćanske objave. Za Isusa se kaže da je hristós tj. obećani Mesija. Zatim se saopćava o Isusovom raspeću i o dogmi uskrsnuća. Vidi se da je cijeli tekst sastavljen prema kršćanskoj kerigmi (evanđelje po Luki), i nema nikakve veze sa Flavijem. No kršćanskom piscu bilo je važno da istaknuti hebrejski historičar pohvali Isusa.

Interpolacije su trebale da posluže kao argument u borbi protiv raznih hereza, od kojih je bila veoma utjecajna hereza doketista . Oni su tvrdili da je Isus Krist imao samo prividno tijelo ili možda neko etersko tijelo. Stoga cijela priča o Isusovim patnjama nema realni smisao, jer bi prema tome, Isusova patnja bila samo prividna. 32 Isto tako bila bi prividna i njegova smrt. Doketisti su se mnogo proširili i bili su u crkvi veoma opasni. 33

Interpoliranim tekstovima htjelo se je dokazati da idealne scene evanđelja imaju historijsku potvrdu i u paganskoj literaturi. Problem bi tada bio jedino u tome, da se pokaže kako je povijesno postalo eshatološko? To bi teolozima već bilo lako i na to bi našli odgovor u svojoj interpretaciji. No upravo je obratno. Ne radi se o tome da je zbiljski povijesno (na pr. za teologe Isusovo uskrsnuće) shvaćeno kao eshatološko, nego da se eshatološko želilo primijeniti na historijsko zbivanje. Da je eshatološko prije povijesnog može se pokazati na samim novozavjetnim tekstovima. Na primjer Isus je pogubljen u času kad se kolje janje za pashu, tj. on umire kao pravo janje za pashu. 34Time je hristološki motiv došao ispred povijesnog shvaćanja . A to ipak nije isto. Povijest je neovisna od hristologije . Kad bi teolozi to shvatili onda bi znali i to da eshatologija nema nikakvo zbiljsko postojanje nego je samo izraz religiozne iluzije.

Isus je kršćanska legenda a ne historijska ličnost. 35 Sadržaj mesijanstva nastao je putem sekulariziranja mojsijevstva. Ideal Mesije oblikovan je prema duhu vremena i povijesnom stanju. Legenda je dovela Isusa s neba jer je na nebo prenijela i rješenje svih životnih potreba. Time je spas kao završetak bio u skladu sa samim početkom. Nebo je postalo mjesto cjelokupne radnje. Takva budućnost važi vjerniku kao ispunjeni ideal.



Napomene: 

2 I to je prevedeno s Jozua.

3Taj tekst bio bi Djela (18,24—28): A dođe u Efes jedan Jevrejin, po imenu Apolos, čovjek rječit i silan u knjigama. Ovaj bješe upućen na put Gospodnji, i govoreći duhom, govoraše i učaše pravo o Gospodu, a znadijaše samo krštenje Ivanovo. Dalje se kaže, da je on slobodno propovijedao i da je nadvladao Hebreje »dokazujući iz Pisma da je Isus Hristos«. Stav 25 pokazuje da je Apolos znao za krstitelja Ivana. No samo iz toga teksta teško je zaključiti da li se time hoće reći da je historijski postojao samo Ivan ili da je Apolos znao samo Ivanovu »teoriju«. Vjerojatnije je da se tu radl o poučavanju, a ne o historijskom zbivanju, jer dogmatizam učenja širio se je postepeno preko pojedinih koncila, a do tada postojala su različita shvaćanja o mnogim pitanjima vjere. Na pr. u Djelima (19, 1—2) kaže se: Dogodi se pak, kad bješe Apolos u Korintu, da Pavle prolazaše gornje zemlje, i dođe u Efes i našavši neke učenike reče im: jeste li primili Duha Svetoga (pneuma hagion) kad ste vjerovali? A oni mu rekoše: nismo ni čuli da ima Duh Sveti.



4Djela 2, 22; 2, 32; 2, 36; 3, 13; 3, 20; 5, 30; 10, 38; 13, 23; 17, 3; 18, 5; 18, 28.

5Mt. 21, 11; Mk. 14, 67; 10,47; Iv. 19,19; 1, 45; 18, 5.

6Prema Djelima Pavle želi da u Jerusalemu širi novu vjeru na koju je i sam prešao. Tu mu se suprotstavlja grupa heleniziranih Židova koja je sebe zvala helenisti (9, 29; vidi: Werner Jaeger — Humanistische Reden und Vortrage, Berlin 1960. Studija: Paideia Christi, 1959). U 11, 19 opisana su i područja djelovanja: A oni šta se rasijaše od nevolje koja posta za Stefana, stignu do Feniklje i Kipra i Antiohije, nlkomu ne govoreć riječi nego samo Jevrejima.



7Taj tekst je knjiga proroka Isaije (gl. 53): 1. Ko vjerova propovijedanju našemu i mišica Gospoa kome se otkri? 2. Jer izmiče pred njim kao šibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očma, čega radi bismo ga poželjeli. 5. Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja, kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. 7. Mučen bi i zlostavljen, all ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nijema pred onijem koji je striže ne otvori usta svojih. 9. Odrediše mu grob sa zločincima, ali na samrti bi s bogatijem, jer ne učini nepravdu, niti se nađe prljevara u ustima njegovim. 10. Ali Gospodu bi volja da ga bije, i dade ga na muke; kad položi dušu svoju u prinosu za grijeh, vidjet će natražje, produljit će dane, i što je Gospodu ugodno napredovat će njegovom rukom.



8U antičkoj umjetnosti diskutiralo se je o idealnom tipu čovjeka. Veliki plastičar Poliklet mislio je, da je njegov »Doryforos« tako savršen, da se tu nema niti šta dodati niti oduzeti. Savršena mirnoća, uzvišenost, daleki staložen pogled i postojanost iskazuju taj ostvareni ideal. Nasuprot Polikletu plastičar Lisip oblikovao je svoje statue tako kao da su u kretanju, u dinamici, u pokretu, u lebdenju kao izrazu završenosti i savršenosti. (na pr. njegovo glavno djelo »Apoxyómenos«).

9A. Drews: Die Christusmythe I. II. Jena 1910.

10Rođenje Mesije sadrži mnoge elemente orljentalnih mitova. Egipćani su slavili rođenje Ozirisa 6. januara. Rođenje Isusovo koje se slavi 25. decembra znači dan obrtaja sunca u zimi. Isusovo rođenje je rođenje sunca. Tri mudraca koja dolaze da se poklone Isusu jesu 3 zvljezde u podrucju Oriona. Isus na slici između dva vola i magarca je sunce između zvljezda poslije zimskog solsticija. Drews kaže, da se sudbina novorođenčeta (Isusa) može očitati na nebu. Indijski bog Agni rođen je u pećini, a Isus u štali. Mitra je rođen na obali rijeke, a Isus se krstio na Jordanu.

Ni Ivan Krstitelj nije historijsko lice. I tu se radi o astralnoj predodžbi. U Iv. 5,35 Isus naziva Ivana Krstitelja svjetlom. No Ivan sam kaže za Isusa: »Onaj treba da raste, a ja da se umanjujem« (Iv. 3,30), što znači realnu promjenu jačine sunca. U Lk. 1,26 piše, da je anđeo došao Mariji šesti mjesec. To je mitski izraz za drugu polovinu godine. Isus predstavlja samo tok sunca. Misao o predkršćanskorm kultu Isusa vidi se u tekstu Otkrivenja.

11U Iv. 11,17 piše da je Isus oživio Lazara koji je već četiri dana bio mrtav.

12Drewsovu knjigu »Mlt o Kristu« citira Lenjin u svom članku: O značenij voinstvujuščego materijalizma (Lenjin — Tom 33. august 1921. do marta 1923.; četvrto izdanje l95l. Vidi i: V. I. Lenjin — O religiji (zbornik), uredio Gajo Petrović. 1953. Kultura, Zagreb). Lenjin piše da je A. Drews opovrgao religiozne predrasude i dokaze o historijskom postojanju Isusa. Nikakvog historijskog Isusa nije bilo. Lenjin smatra da treba koristiti buržoaske naučnike dok su oni revolucionarni i ostvariti »savez« s Drewsima . No čim oni postaju reakcionarni treba ih kritikovati. Lenjin i pored pohvale Drewsa, oštro kritikuje njegovu koncepciju jedne reformirane religije, koja bi se suprotstavila naturalističkom shvaćanju. No ipak Drewsove zasluge ne podcjenjuje, već piše da bi to njegovo djelo trebalo prevesti na ruski jezik.

13 O pomazaniku vidi jos 1 Sam. 16,16; 24,11; 29,9.11;

14 U Psalmima govori se također o pomazaniku: Ps. 2,2; 20,7; 28,8; 18,51; 89,39.52.132,10.17.

15 Prije kršćanstva riječ: χριστος značila je u grčkom: mast za mazanje. O tome svjedoče dva teksta: Euripidova drama Hipolit (stih 516) i Eshilov Prometej (stih 480).

16 Vidi još: Mk. 13,21; Mt. 24,5; 23,10; Mk. 9,41; Djela 24,24.

17 Mt. 1,1.18; Mk. 1,11.

18 Mt. 27,17.22; 1 Iv. 2,22; 5,1.

19 Rim. 5,8; 6,4.8; 8,10.34; 9,1 i Lk. 2,11 hristos kyrios i Lk. 23,2; Rim. 7,4; 8,11; 1 Petr. 1,11.19; 2,21; 3,16.18; Djela 17,3; 26,23; 2 Iv. 9.

20 1 Moj. 43,10: Palica vladalačka neće se odvojiti od Jude niti od nogu njegovih onaj koji postavlja zakon, dokle ne dođe onaj kome pripada, i njemu će se pokoravati narodi. (Usp. 4 Moj. 24,17; 1 Dnevnika 5,2; 28,4; Hebr. 7,14; 2 Sam. 7. Ps. 2; 72; 110).

21 Lk. 24,21; Djela 1,6.

22 Apokal. 11,15; 12,10; 20,4.6;

23 Djela 7,32; Iv. 6,14; 7,40;

24 U knjizi proroka Danila 7,13 piše: Vidjeh u utvarama noćnim, i gle, kao sin čovječji iđaše s oblacima nebeskim, i đođe do starca i stade pred njim.

Ulazak na nebo znači Isusov put u raj (Lk. 23,43). A zašto baš oblak ima značajnu ulogu? Nije to nešta novo. Jehova vodi izabrani narod u obećanu zemlju iz Egipta kroz pustinju: A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svijetleći im, da bi putovali i danju i noću. (2 Moj. 13,21, Usp. 2 Moj. 40,34—38; 4 Moj. 9,15—23). Taj religiozni odnos prema Bogu posredstvom oblaka ima u Novom Zavjetu isti smisao (tj. treba slusati Boga). Na pr. u 1 Kor. 10,1—2 piše: Ali neću vam zatajiti, braćo, da očevi naši svi pod oblakom biše, i svi kroz more prođoše. I svi se u Mojslja krstiše u oblaku i moru (usp. 2 Moj. 14,22).

25 Primjer 1 Tm. 6,16 (Bog u svjetlosti; usp. 2 Moj. 33,20). Božanstvo kao svjetlo i sunce poznato je i prije kršćanstva. U grčkom mitu Helios Bog sunca sve vidi i sve čuje. Stoga su se s njime zaklinjali (II. 3,275 i d.; Od. 11,109; 12,323). Helios je imao sina Faetona (svijetleći). Faeton nije znao upravljati sunčanim kolima pa je zapalio nebo i zemlju. Zbog toga ga je ubio Zeus. Kasnije je Helios blo izjednačen s kultom Apolona, koji je u početku bio Bog Svjetla i vatre. Grčki mitovi o suncu Jesu put Argonauta po zlatno runo i mit o zlatnim jabukama Hesperida. Homer u Il. 19,413 naziva Apolona »prejakim bogom«. Kult sunca označuje mitologiju prirode (grč. Helios, lat. sol, goth. sanil ) tj. personificirano sunce (Wilhelm Schmidt: Ursprung und Werden der Religion. Theorien und Tatsachen. 1930. Münster i. Westf. str. 292). Rimski bog sunca (Sol) kasnije je pomijesan s perzijskim kultom Mitre, koji je važio kao Sol invictus (Nepobjedivi).

26 Karl Kautsky — Poreklo hrišćanstva. Jedno istorijsko istraživanje, 1954. Kultura, Beograd.

27 Sovjetski akademik A. B. Ranovič (O rannem hristianstve, Redakcija i statja J. A. Lencmanna; Akademija Nauk SSSR. Institut Istorii, Moskva 1959, str. 522), pisao je protiv koncepcije Kautskog da je rano kršćanstvo bilo proletersko kretanje s revolucionarnim karakterom i komunističkim tendencijama. Ranovič smatra da je religija opium za narod i to ostaje. Što se tiče nastanka kršćanstva ono se, prema Ranoviču, ne može spoznati bez Filona i Seneke. Filonov utjecaj je neosporan, no namjesto Seneke treba staviti općenito religiozna shvaćanja epohe helenizma. Izdvojiti Seneku nije realno, jer stoicizam nije nikad bio masovni pokret. Uostalom tu koncepciju o Filonu i Seneki postavio je Bruno Bauer, a prlhvatio ju je i Engels.

Iako Ranovič smatra da je kršćanstvo u početku bilo religija ugnjetenih, on ipak ostaje kod svoje teze da je kršćanstvo u svim svojim stadijima opium za narod. To je, iprema njegovom mišljenju osnovna socljalna funkcija kršćanstva (str. 245). Kršćanstvo je priznalo jednakost ljudi u grijehu, ali ne i realno u životu. Sigurno je bilo progresivno to, da se ljudi izjednače (makar u zlu) no to ne znači da se time dobija demokratsko-revolucionarni pokret s proleterskim težnjama. Nasuprot Kautskom Ranovič piše da je rano kršćanstvo i u reakcionarnoj formi, jer je opium za narod, bilo protest protiv postojećeg stanja.

No i ovdje treba reći da je kršćanstvo bilo više religija nego politika.

28 Die Religion in Geschichte und Gegenwart, Handwörterbuch für Theologie und Religionswissenschaft, B. I. 3. Auflage, Tübingen 1957.

29 R. J. Viper; Rim i rano hrišćanstvo, Sarajevo 1963.

30 U 42. pismu Plinlje piše da je za vrijeme njegovog obilaženja provinclje izbio vellki požar u Nikomediji. U tom požaru izgorjele su pored privatnlh kuća i dvlje državne zgrade: bolnica (dom za starce) i Izidin hram. U gradu nije bilo nikakvog vatrogasnog pribora. Plinije moli da se odobri osnivanje udruženja od 150 radnika, koji bi stalno bill u pripravnosti. Plinlje uvjerava da će se brinuti da to budu samo stolari, i da neće tu slobodu (ti radnici) koristiti u druge svrhe. Na to Trajan odgovara (pismo 43.) da nije saglasan da se osnuje collegium fabrorum. Trajan Plinija podsjeća da su gradovi u njegovoj provinciji takvim partijama bill uznemiravani. I dalje: ljudl koji su okupljeni u kakvom udruženju i bez obzira kakvo Ime imaju, i zbog čega mi to hoćemo, za kratko vrijeme nastat će iz toga tajna uđruženja (Quodcumque nomen ex guacumque causa dederimus iis, qui in idem contracti fuerint, hetaeriae, eaeque brevi fient).

Kršćanin koji je umetnuo tekst, sigurno nije znao kakve su odluke bile o heterijama.

31 Collegium se razlikovao od: sodalitas, koje je bilo oznaka i za udruženje u lošem smislu. Sodalitas (klub) okupljao je jednomišljenike koji su se međusobno pomagali (npr. političke kandidature).

32 Lucien Henry (Porljeklo religije, Zagreb 1946) upozorava s tim u vezi na tekst 2 Iv. 7. Nesumnjivo je, da je to mjesto kršćanska reakcija na doketiste. Taj tekst glasi: Jer mnoge varalice iziđoše na svijet koji ne priznaju Isusa Krista da je došao u tijelu; to je varalica i Antlkrist. Usp. 1 Iv. 2,18 1 4.1—3.

33 Učenje doketista osuđeno je na četvrtom ekumenskom saboru 451. god. u Halkedonu (M. Azija), gdje je utvrđena i hristološka dogma o Isusu Kristu kao licu sa dvije prirode.

34 Iv. 19,36; usp. 18,28; 2 Moj. 12,46.

35 No historičnost Isusa ne može se zaključiti po tome, što su i Židovi pisali, protiv kršćanstva. Npr. O. Mandić u svojoj knjizi Od kulta lubanje d o kršćanstva (Mat. hrv. Zagreb, 1954) piše: »Jak argument u prilog tezi, da je Isus bio historijska pojava u židovskom društvu, sastoji se u tome, da ga kao takvu pojavu priznaju oni Židovl, kojih su se potomci kroz stoljeća borlli protiv njega zato, što su kršćani od njega napravili jednoga boga« — (str. 311). Dakle, dotični Židovi nisu bili zadovoljni da je jedan njlhov čovjek učinjen bogom.

O. Mandić smatra da treba koristiti izvore židovskog porijekla (neki dijelovi Talmuda) u istraživanju historijskog lika Isusa (pozivajući se na židovskog učenjaka Klausnera). To je nesigurno, jer se ne može dokazati starost nekih tekstova Talmuda na koje se O. Mandić poziva. Jerusalemski Talmud nastao je početkom 5. stoljeća n. ere na Palestinskom tlu (ne u Jerusalemu) skupljanjem tradicionalnog učenja. Taj Talmud nastao je koncem 5. stoljeća i u prvoj polovici 6. stoljeća n. ere. Taj tekst postao je važniji od Jerusalemskog. Raspoloženje Talmuda prema kršćanstvu nije prljateljsko.



REGISTAR IMENA 
(Literarna, biblijska i mitološka imena)

Abraham – starohebrejski patrijarh. Prorok Isaija zove ga božjim prijateljem. Prema evanđelisti Luki siromašni Lazar došao je u Abrahamovo krilo.

Adonis – sirijski bog, simbol prirode koja umire i oživljava. Adonis je tip bogova koji uskrsavaju: Tammuz, Osiris, Attis.

Agni – staroindijski bog vatre.

Apollos Aleksandrinac – prema Lutherovu mišljenju pisac poslanice Hebrejima, propovjednik kršćanstva u Efesu i Korintu.

Attis – frigijski bog prirode i proljeća (vegetacije) – Attisov kult slavljen je koncem marta.

Bacchus (grč.Dionysos) – bog vina u Rimljana.

Baraba (Jesous Barrabas) – osuđenik. Prisutni Hebreji traže da se Baraba pusti iz zatvora, a neka se sudi Isusu.

Bariesous – sa Kipra. Pavle ga zove lažnim prorokom.

Danilo (Danijel) – starozavjetni prorok.

David – izraelski kralj, nasljednik Saula. Hebrejski narod očekivao je Mesiju iz plemena Davidovog. Njemu se pripisuju psalmi.

Dionis, Dioniz, Dionis-Zagrej (grč. Dionysos) – prvobitno tračko božanstvo plodnosti, čiji se je kult spojio sa grčkim bogom vina.

Faeton – sin bog Heliosa. Zapalio je nebo i zemlju, jer nije znao upravljati sunčanim kolima. Zbog toga ga je ubio Zeus.

Helios (Helie) - bog sunca. On sve vidi i čuje. Zbog toga su se njime zaklinjali.

Jesous Barrabas – v. Baraba.

Isaija (Jesaja) – starozavjetni prorok.

Isus (Isus Krist, Hristos, Isus iz Nazareta) – prema evanđeoskoj legendi osnivač kršćanstva.

Isus Justos – sljedbenik ap. Pavla.

Isus Navin (Jozua Nunov) – Mojsijev nasljednik u vodstvu naroda. Pripisuje mu se knjiga.

Ivan evađelist – Isus prikazan kao spekulacija o logosu.

Ivan Krstitelj – preteča Mesije Isusa.

Izida – staroegipatska boginja, žena Ozirisa i majka Horusa.

Jakov – otac Josipa, Marijina muža.

Jakov – Isusov brat.

Jehova (Jahve) – ime boga Izrela. Prvobitno značenje imena je sporno. Jehova je bog oluje i vulkana (Sinai). Tek kod Mojsija on je stvralac ljudske povijesti.

Josip – Isusov brat.

Josip – Marijin muž.

Josua (Isus) – kao ime različitih sekti.

Josua (Hosea) – v. Isus Navin.

Juda – Isusov brat.

Juda – starozavjetni.

Justos (Isus) – Pavlov učenik i pomagač.

Luka – evanđelist.

Marduk – glavno babilonsko božanstvo, stvaralac svijeta.

Marija – mati Isusova.

Marko – najstariji evanđelist.

Matej – evanđelist.

Mitra – perzijsko božanstvo sunca i svijetla. Mitrin kult proširio se je u Rimskom Carstvu. Mitrine misterije ozbiljno su ugrožavale kršćanstvo. Za vrijeme cara Aurelijana (270-75) kult Mitre bio je državna religija. Kršćanstvo je preuzelo Mitrin dan rođenja (25. decembar) kao dan rođenja Isusa Krista, da bi što lakše suzbilo širenje tog kulta.

Mojsije – hebrejski prorok i zakonodavac. Vodio Hebreje iz Egipta. Jehova je svoje zapovijedi saopćavao preko Mojsija. Na Sinaju je sklopljen Zavjet između Jehove i hebrejskog naroda. Knjige koje mu se pripisuje su mnogo kasnijeg datuma. To se može zaključiti i po nazivima mjesta, koja nisu postojala u vrijeme opisa pojedinih događaja. O Mojsijevom životu postoje razne legende.

Oziris – staroegipatski bog , vladara u podzemlju. Njegov sin Horus vlada na području života.

Pavle (Pavao) – apostol. Prije primanja kršćanstva zvao se Savle. Mnogo je progonio kršćane. Učestvovao je i u kamenovanju Stefana(Stjepana).

Petar (Petar Simon, Šimun) – apostol, nasljednik Isusov na zemlji.

Pilat (Pilatus) Pontius – prema legendi osudio Isusa Krista na zahtejv hebrejskih starešina. Evanđelisti i Dijela Apostolska govore o Pilatu. Interesantno je napomenuti da apostol Pavle ne spominje Pilata (u 1. Kor. 15, 3), iako govori o Isusovoj smrti. Danas je, na osnovu zasjedanja Koncila , skinuta ta krivica sa Židova, jer su, prema Koncilu, za smrt Kristovu krivi svi ljudi zbog svog grijeha. Time se ukida oblik religioznog fanatizma, koji je mnogo zla nanio Židovskom narodu.

Prometej – ukrao Zeusu vatru i dao je ljudima. Zbog toga je bio prikovan za stjenu. Prema alegorijskom tumačenju već u antici mit o Prometeju mogao bi značiti i nastanak filozofoije.

Saul – starozavjetni kralj Izraela, pomazanik.

Simon – Isusov brat.

Stefan (Stjepan) – kršćanski mučenik. U njegovom kamenovanju učestvovao je i Savle ( kasnije aposotol Pavle) koji ga je osudio na smrt.

Zeus – vrhovni bog na Olimpu. Sin Kronosa i Reje, otac bogova i ljudi. Sa svojom braćom podijelio je upravu svijeta. Za sebe je zadržao nebo i zemlju, Posejdon je dobio more, a Had podzemni svijet. Kod Homera iznad Zeusa stajala je jedino Moira (boginja sudbine). No to shvaćanje nije konzekventno sprovedeno. Ono bi nužno dovelo do monoteizma.





Preuzeto iz knjige: ''Filozofija i kršćanstvo'', Branko Bošnjak; drugo, dopunjeno izdanje – ''Stvarnost'' Zagreb 1987.god.

Slika PJF

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".